”Ballroom” kultura kao simbol kvir preživljavanja

Old photograph of people at a ball

Autor_ka teksta: Sonja Sajzor

Četiri godine nakon ukidanja ropstva u Americi, balovi se prvi put pojavljuju u Harlemu 1869. godine i bivaju organizovani u Roklend palati (Rockland Palace) pod nazivom ”Hamilton lodge balovi” (”Hamilton lodge” je bio drugi naziv za Roklend palatu). Ovi balovi su igrali veliku ulogu u pokretu za gej oslobođenje tokom 19. veka, jer su bili prva javna okupljanja LGBTIQ osoba u Americi.1 Najistaknutija ličnost ovog vremena, William Dorsey Swann (1858 – 1925), tamnoputa dreg kraljica, je bila prva osoba u Sjedinjenim Američkim Državama koja je bila uhapšena zbog ”imitiranja žene” (female impersonation) 12. aprila 1888. godine. Tokom svog života se aktivno borila za pravo LGBTIQ osoba na javno okupljanje.

William Dorsey Swann (1858 – 1925)

Između 1920-ih i 1930-ih godina (period poznat kao ”Harlemska renesansa”) balovi su postali toliko veliki fenomen da su okupljali i po 6000 posetilaca po događaju, dok je do 1937-e godine, broj posetilaca prelazio 8000. Novinar i pesnik, Langston Hughes, ih je opisao kao najčudnije i najdrečavije spektakle harlemske renesanse.

Članak iz novina o ”Hamilton Lodge” balovima iz 1920-ih

Balovi su bili događaji na kojima su se okupljali većinom feminini gej muškarci, dreg kraljice, trans žene i ostale tamnopute rodno-varijantne osobe iz LGBTIQ zajednice. Aktivista Jonathan Lykes, koji je napravio arhivu isečaka iz novina o balovima iz tog perioda, tvrdi da je jedan posetilac opisao događaj kao ”grandioznu zabavu sastavljenu iz plesa, vođenja ljubavi, iskazivanja sebe, rivalstva, ispijanja pića i prilike da osoba promoviše samu sebe.”2

Tamnopute trans žene i dreg kraljice, učesnice na balovima

Jedan od prvih filmova koji beleži iskustvo dreg kraljica i trans žena na ”ballroom” sceni je dokumentarac ”The queen”, američkog reditelja Franka Simona iz 1968. godine. On prikazuje gej muškarce, dreg kraljice i trans žene koje se spremaju za takmičenje u lepoti koje organizuje dvadesetčetvorogodišnji gej muškarac Džek, poznatiji pod dreg imenom Flawless Sabrina. Sudije, među kojima je bio i Andy Warhol, ocenjuju šminku, frizuru i odeću takmičarki među kojima je bila i tamnoputa dreg kraljica i trans žena Crystal LaBeija.

Flawless Sabrina na posteru za film ”The Queen” (1968)

Dok se spremaju za takmičenje, dreg kraljice razgovaraju o seksualnosti, rodnom identitetu i homofobiji sa kojom se susreću u svakodnevnom životu. I iako dokumentarac daje bitan uvid u živote LGBTIQ populacije tokom sredine 20-og veka i diskriminaciju sa kojom su se takve osobe suočavale, dokumentarac je sam po sebi poprilično monoton. Scena koja razbija monotoniju, po kojoj je dokumentarac najpoznatiji, je scena koja zatvara film: Crystal LaBeija iako najkvalifikovanija za pobedu, biva imenovana drugom pratiljom, samo zbog toga što je tamnoputa, nakon čega teatralno napušta scenu i dramatično počinje da se svađa sa Sabrinom, okrivljujući je za rasizam, da je izbor za lepotu namešten i preteći da će da je tuži.

Ovaj momenat u dokumentarcu je vrlo bitan za dalje razvijanje kulture balova. Revoltirana rasizmom sa kojim se suočavala unutar dreg scene, Crystal zajedno sa svojom sestrom Lottie LaBeija, pokreće svoju ”kuću” (house) pod nazivom ”House of LaBeija”. U ”ballroom” kulturi, kuće predstavljaju zajednicu/porodicu (uglavnom tamnoputih) LGBTIQ ljudi koji su odbačeni od svojih heteroseksualnih i cisrodnih roditelja i koji jedni drugima pružaju podršku kroz strukturu porodice, koju cishet ljudi prosto dobijaju od svojih bioloških porodica. Svaka kuća ima majku – uglavnom dreg kraljicu ili trans ženu koja svojoj deci obezbeđuje krov nad glavom i hranu, dok se članovi porodice takmiče u kategorijama na balovima, pokušavajući da osvoje trofej za svoju kuću.

Široki auditorijum je upoznat sa dokumentarnim filmom iz 1990-e godine, pod nazivom ”Paris is burning”, američke filmske rediteljke Jenny Livingston, koji beleži živote gej i trans Latino i Afro-Amerikanaca/ki sa ”ballroom” scene u Harlemu tokom 80-ih godina prošlog veka. U dokumentarcu se upoznajemo sa par učesnika na sceni kao što su Pepper LaBeija (naslednica Crystal LaBeije), Dorian Corey, Octavia St Laurent, Angie i Venus Xtravaganza, kao i Willie Ninja, koji nas kroz svoju naraciju upoznaju sa preživljavanjem tamnoputih gej i trans ljudi unutar društva u kojem su sistemski rasizam, homofobija i transfobija duboko ukorenjeni.

Učesnicima na balu bivaju zadate kategorije kao što je na primer ”executive realness” – kategorija tokom koje vidimo tamnoputog gej muškarca u poslovnom odelu, sa aktentašnom pod miškom koji demonstrira da bi i on mogao da radi u kancelariji kada sistemski rasizam ne bi zaustavljao Afro-Amerikance da pristupe poslovima na visokim pozicijama moći. Jedna od najpoznatijih kategorija je ”fem queen realness” – kategorija za trans žene, koje pokušavaju da izgledaju što više ”prolazno” kao cis žena.

Primetićemo da je tokom prethodnih par decenija u engleskom jeziku prisutan obrnuti ”trickle down” model lingvistike – veliki broj izraza koji su originalno nastali unutar najmarginalizovanijih grupa ljudi, polako počinju da koriste ljudi iz privilegovanijih grupa, dok na kraju ne postanu korišćeni u mejnstrim kulturi. Ovo možemo primetiti u slučaju izraza koji su nastali unutar kulture balova – reči kao što su ”realness”, ”shade” i ”reading” su danas uveliko deo kvir žargona, te ih možemo čuti na televiziji, kao na primer u emisiji ”RuPaul’s Drag Race”, gde takmičarkama bivaju zadate teme za modne kombinacije, kao što su na primer ”daytime” ili ”nightime realness” (modna kombinacija za dan, tj za veče) i slično.

Međutim, primetićemo da je za učesnice balova reč ”realness” predstavljala težnju za asimilacijom radi preživljavanja: ”Reč ”realness” znači ”biti sposoban/na da se asimiluješ” – objašnjava nam dreg kraljica Dorian Corey u dokumentarcu ”Paris is burning” – ”Kada mogu da napuste bal, i istupe na dnevno svetlo, i sednu u gradski prevoz, i stignu kući, nakon čega i dalje imaju svu svoju odeću na sebi i sa njih ne lije krv od prebijanja – to su ”fem realness” kraljice.”

Britanska spisateljica Shon Faye u svom eseju ”Retrospektivno posmatranje dokumentarca ”Paris is burning” 25 godina nakon njegove premijere”3 primećuje da ”realness”, citiram, ”nije samo kučkasti sufiks za ubeljivi kostim, već tragikomično maskiranje jaza između onoga što biva emulirano, i onoga što je odsutno – najviše: rasna pravda, klasna jednakost i bezbednost.”

U devetom poglavlju ”Is Paris burning?”, svoje knjige iz 1992. pod nazivom ”Black looks”4, tamnoputa feministkinja Bell Hooks kritikuje dokumentarac zbog komodifikacije transrodnosti i tamnoputosti, primećujući da učesnici u dokumentarcu nemaju priliku da definišu sami svoje iskustvo, nego bivaju definisani kroz ”empirijalistički pogled” bele cis rediteljke Jenny Livingston. Balovi bivaju predstavljeni kao interesantan fenomen andergraund kulture – žurke na kojima se kvir ljudi prerušavaju zabave radi, koristeći prenaglašene kičaste kostime. Međutim, balovi zapravo predstavljaju siguran prostor za tamnopute gej i trans ljude u rasistički, homofobično i transfobično uređenom svetu u kojem biti gej, trans ili imati tamniju kožu, može ugroziti bezbednost osobe na ulici. Trans žene u dokumentarcu pokušavaju da se asimiluju u cisnormativno društvo i da izgledaju ”prolazno” ne radi ljubavi prema šminci, kostimima i radi puke estetike, nego radi preživljanja u svetu u kojem transrodnost određuje njihov ekonomski i društveni status.

Prema rečima Bell Hooks, ”Paris is burning” omašuje da izazove rasistčke, homofobične i transfobične stavove društva i nejednakost koju ovi fenomeni izazivaju, te živote ovih ljudi pretvara u spektakl za konzumaciju i zabavu bele cis publike.

Najbitniji problem LGBTIQ populacije tokom 80-ih godina koju dokumentarac omašuje da pokrije, je epidemija virusa HIV-a, rekordni broj umrlih od AIDS-a i anti-gej panika u medijima koji su kontantno širili dezinformacije o bolesti, zloupotrebljavajući epidemiju kako bi iznova, po ko zna koji put, stigmatizovali kvir identitete.

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, primećujemo mobilizaciju kvir populacije i aktivno političko organizovanje protiv širenja virusa i širenja dezinformacija od strane medija i političara u svrhu pospešavanja panike. Najpoznatija politička grupa koja je pružala otpor epidemiji je bila grupa ACT UP, koja je osnovana 12. marta 1987. godine. Međutim, unutar ”ballroom” scene, kuće su se politički organizovale kako bi stvorile ujedinjeni front za borbu protiv AIDS-a, stvarajući novu kuću – ”House of Latex”, koja je organizovala godišnji ”lateks bal” (lateks je materijal koji se najčešće koristi za izradu kondoma). ”Lateks balovi” su bili ogromne žurke koje su organizovane radi podizanja svesti o HIV-u i AIDS-u, edukaciji o širenju bolesti i značaju upotrebe kondoma i praktikovanja sigurnog seksa, kao i radi prikupljanja sredstava za naučna istraživanja za lečenje od HIV-a/AIDS-a.

Takođe je postojao još jedan bitan projekat pod nazivom ”Project Vogue”, koji je radio na povezivanju majki svake kuće sa medicinskim savetnicima koji bi ih edukovali o tome kako se HIV prenosi, kako se praktikuje siguran seks i koji bi delili besplatne kondome, sa ciljem da majke kuće edukaciju prenose na svoju decu i ostale članove ”ballroom” scene.

Naučnici koji su se bavili monitoringom HIV-a tokom 90-ih i ranih 2000-ih, kao i edukatori o širenju/prevenciji bolesti, su nadgledali ove projekte i beležili njihove rezultate, te su došli do zaključka da je edukacija o HIV-u kroz strukturu porodice, kao i emotivna podrška ostalih članova kuće i ostatka zajednice, neosporivo smanjila broj obolelih i rezultirala boljim seksualnim zdravljem LGBTIQ osoba.5

Drugim rečima, porodična struktura ”kuće” koju su Crystal i Lottie LaBeija pokrenule 1977., je par decenija kasnije bukvalno spasila kvir živote. I ovo je najbitniji elemenat ”ballroom” kulture – formiranje snažne zajednice ljudi koji iako su osporeni unutar opresivnog sistema (ili u slučaju tamnoputih LGBTIQ ljudi, više sistema – i homofobija i rasizam) zahvaljujući solidarnosti, uspevaju da prežive i prevaziđu nedaće koje ti opresivni sistemi sa sobom donose. Danas možemo primetiti komodifikaciju ”ballroom” kulture u mejnstrim kulturi ili pak njenih elemenata, kao na primer korišćenje žargona ”ballroom” kulture u emisijama kao što je ”RuPaul’s Drag Race”, međutim, od presudnog je značaja razumeti srž ”ballroom” kulture koja je sa sobom nosila političko organizovanje u zaustavljanju širenja epidemije HIV-a/AIDS-a, kao i borbi protiv rasizma, homofobije i transfobije, na koje društvo ni dan danas nije otporno, čak ni unutar LGBTIQ populacije.

Od ključnog je značaja uvideti i razumeti kulturu balova, ne kao spektakl koji postoji samo za zabavu i posmatranje, nego kao očuvani primer i simbol radikalnog kvir preživljavanja.


Crystal i Lottie LaBeija (1967.)

REFERENCE

  1. Harlem World Magazine. “The Legendary Hamilton Lodge Ball Home At The Rockland Palace Dance Hall In Harlem 1920’s.” Harlem World Magazine, June 2021. https://www.harlemworldmagazine.com/the-legendary-hamilton-lodge-ball-home-at-the-rockland-palace-dance-hall-in-harlem/
  2. Lykes, Jonathan. “Hamilton Lodge Balls.” Queer music heritage, November 2014. https://queermusicheritage.com/nov2014hamilton.html
  3. Faye, Shon. “Looking back at Paris is burning 25 years after it’s release.” Dazed, August 2016. https://www.dazeddigital.com/artsandculture/article/32530/1/looking-at-paris-is-burning-25-years-after-its-release
  4. hooks, bell. “Is Paris burning.” Black Looks: Race and Representation. Boston, Massachusetts: South End Press, 1992. http://artsites.ucsc.edu/faculty/gustafson/FILM%20165A.W11/film%20165A%5BW11%5D%20readings%20/hooksparis.pdf
  5. Alio, Amina P et al. “Project VOGUE: A partnership for increasing HIV knowledge and HIV vaccine trial awareness among House Ball leaders in Western New York.” Journal of gay & lesbian social services vol. 26,3 (2014): 336-354.https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/25642120/ Kubicek, Katrina et al. “”It’s like our own little world”: resilience as a factor in participating in the Ballroom community subculture.” AIDS and behavior vol. 17,4 (2013): 1524-39. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/22618891/ Arnold, Emily A., & Bailey, Marlon M.  “Constructing Home and Family: How the Ballroom Community Supports African American GLBTQ Youth in the Face of HIV/AIDS”. Journal of gay & lesbian social services vol. 21,2-3 (2009): 171-188. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3489283/

Leave a Reply

%d